Uska ulica
Josep Pla

Josep Pla – dostupan po prvi put u prijevodu na hrvatski jezik – jedan je od najznačajnijih i najplodnijih katalonskih pisaca 20. stoljeća. Samosvojan, vjeran svom osebujnom proznom stilu, zainteresiran ponajprije za stvarnost u njezinim naoko sporednim detaljima, poziva nas da zajedno prošećemo ulicama pitoresknog mjestašca Torrellesa. Nižući bez uljepšavanja, ali s neodoljivim šarmom i dobrohotnom ironijom sličice iz svakodnevice stanovnika Uske ulice, malo pomalo pred nama se razotkriva mikrokozmos odnosâ unutar jedne male mediteranske
komune koja živi u svojim kavanama, trgovima, trgovinama, na tržnici, u brijačnici... Riječima autora, “ova je proza natopljena dubokim poštovanjem prema neiscrpnoj, čudesnoj stvarnosti, iskonskoj i čarobnoj”. Mediteran je to koji nam je prepoznatljiv, blizak, ali opet umnogome drugačiji.

„Kazati da je ljeto najtužnije godišnje doba u ovom kraju vjerojatno je hereza. To je samo moj dojam. Ljeto je sinonim za nered i rasulo, za neuspio pokušaj intimnosti. Skloniji sam rosnoj, zelenoj livadi nego žutoj, škripavoj, sasušenoj zemlji. Ugodnije mi je sivo nego jasnoplavo nebo. Između pucketava žarkog dana i mile kišice, biram potonje. Više volim kabanicu nego laganu košulju i snažna zimska pića nego bljutavo ledene ljetne tekućine. Ljepši mi je zrak s plavičastom izmaglicom nego prašnjavi, zagušljivi, nepropusni nebeski svod. Jesenska svjetlost u ovim krajevima čudesno je lijepa; ljeti je zasljepljujuća i užasno me umara. Ljeti se mozak pretvara u kašu, a ćutila venu. Horacije je govorio o bijesnom ljetu, Mallarmé o lucidnoj zimi. Mislim da su ova dva pridjeva savršeno prikladna. Kada bih mogao izabrati svoju koncepciju ljeta, onda bi to svakako bilo ljeto kakva su nekad bila, sasvim različito od ovoga sada. Ne bih išao nekamo ljetovati samo da bi mi bilo toplije ni da bih nosio sunčane naočale; spavao bih, po mogućnosti, samo s jednom plahtom na krevetu.“

„Ako ostaneš živjeti u Torrellesu, imat ćeš priliku iz prve ruke promatrati preobrazbu ovog mjesta. Kada dođu ljepši dani, ova se kavana stubokom mijenja. Zimi uvijek možeš kavu popiti unutra, a ljeti na terasi. Kada nastupi ljeto, cijela ulica oživi. Svjetlost koja dopire iz unutrašnjosti lokala izdaleka se primjećuje i mami prolaznike kao što svjetiljke privlače leptire. Tako tople ljetne večeri provodimo udobno zavaljeni u pletenim foteljama. Ako dragi Bog nešto tu ne promijeni, a mislim da valja biti iznimno oprezan kad je o promjenama riječ, ostat ćemo sjediti u ovim foteljama što je duže moguće, sve do prvih rujanskih kiša kada dani postanu hladniji. Kada dođe taj trenutak svi ćemo, s onim istim žarom s kojim smo uživali na ljetnoj terasi, stati u red i poslušno ući u kavanu. Zaštićeni od studeni i zime, uživat ćemo u svakom njezinom kutku. Skriveni iza toplih zidova, kroz zamagljene prozore kavane promatrat ćemo mrzla zimska jutra i oštre noći. Naša je ulica najprometnija u selu, ali lako je mogu zamisliti u zimskom ugođaju, pod slabašnim svjetlom uličnih svjetiljki i žućkastim mrljama slabo osvijetljenih izloga što pojačavaju turoban osjećaj melankolije i samoće. Kroz dahom zamagljene prozore promatrat ćemo kako odraz zaljubljenog para u smiraj dana polako blijedi i nestaje, grupicu djece i sirotu ženu što s kantom za mlijeko u ruci žuri do mljekarice. Nakon nekoliko tjedana među stalnom klijentelom stvara se osjećaj ‘pripadnosti’. Gledat ćemo utakmice i raspravljati o djevojkama. U iščekivanju ručka, prići ću drugim stolovima ili će oni što sjede tamo prići meni. Razgovarat ćemo o raznim temama, o sitnicama, a sve skupa ni o čemu posebno, ništa spomena vrijedno. Jednog dana netko će me upitati: ‘Što ste danas jeli?’ i to će definitivno biti najdublja promjena koja će se dogoditi, nakon svih tih godina. U kavani ili na njezinoj terasi, svejedno. Drugog načina nema. Jednostavno ne postoji.“

Josep Pla i Casadevall (1897.-1981.), katalonski i španjolski pisac i novinar. Pisao je romane, kratke priče, putopise, biografije i publicističku prozu uglavnom političke tematike, a njegova sabrana djela obuhvaćaju preko trideset tisuća stranica, što ga svrstava u red najvećih katalonskih prozaika 20. stoljeća.